| |
|
|
Pozar na avionskom motoru
Putujem sa ekipom FK ''Zeljeznicar'' avionom iz Sarajeva u Skoplje na
utakmicu sa FK ''Vardarom''. Letimo prvo do Dubrovnika, a zatim smo
nastavili prema Skoplju. Letimo avionom koji ima dva motora sa propelerima.
U jednom trenutku nakon uzlijetanja iz
Dubrovnika opazimo da iz desnog motora
izbija dim, koji je postao sve veci i veci, a motor se zapalio i gorio.
To su zaista bili trenuci u kojima covjek ne
zna sta da radi, samo suti i ceka sudbinu. Nismo znali koliko je to ozbiljan
problem i opasnost po nas.
Ipak, nije bilo nikakve panike medju putnicima,
nastupila je samo sutnja i iscekivanje. Tako smo se vozili oko 45 minuta i
sretno doletili do Skoplja.
Niko nije bio sretniji od nas kad smo izasli
iz aviona i prosetali pistom.
|
|
Let poljoprivrednim avionom u Mostar
Rukovodstvo NK ''Osijeka'' odlucilo je da na
utakmicu sa ''Velezom'' u Mostar putujemo avionom, umjesto autobusom, kako
bi skratili vrijeme putovanja.
Ali, ne bilo kakvim avionom, vec
poljoprivrednim avionom, kojim se inace obavlja zaprasivanje oranica. Vozio nas je
poznati pilot Mijo Ban na visini od 3000 m, tako da se lijepo vidjelo sve
ispod nas. Let je trajao oko 1,5 sati.
Sve bi to bilo vrlo lijepo da taj avion nije
bio veoma mali pa smo bili jako zbijeni na klupama u trupu aviona i da nije
toliko bucan da se ne moze ni razgovarati, a posebno mi je smetalo
neprekidno sitno podrhtavanje aviona koje mi je temeljito protreslo sve organe u
tijelu, tako da sam cijelo vrijeme puta imao nagon za povracanje.
Nekako smo to izdrzali, odigrali sutradan
dobru utakmicu i osvojili jedan bod u gostima, pa smo se sretni vracali u Osijek.
Ali, trebalo je doletjeti do Osijeka. Putovanje nazad palo mi je
jos mnogo teze, jer
sam znao sta me ceka, a posebno tesko mi je palo dodatno slavljenicko
kruzenje iznad Osijeka, a ja sam bio na izmaku snaga.
Tada sam saznao da nije svaki avion dobar za
putovanje. Nekada je i autobus mnogo udobniji.
|
|
Kvar kod polijetanja
Aerodrom Beograd. Letim sa
omladinskom reprezentacijom SFRJ u Cehoslovacku.
Stjuardesa daje posljednje upute i avion
pocinje rulanje po pisti i ubrzava. Kraj piste se priblizava, a avion ne
uzlece ...... iznenada pocinje kociti i jedva se zaustavlja na rubu piste.
Znamo da nesto nije u redu, ali smo odahnuli sto se dobro zavrsilo.
Avion se okrece i vraca polako na polaznu
poziciju. Sjedimo u avionu, cekamo objasnjenje i tako 45 minuta, kada nas
obavjestavaju da je sve u redu i da ponovo polijecemo.
Sretni zbog konacnog polaska zadovoljno
gledamo kroz prozor kako avion ubrzava pistom i sprema se da uzleti. Ali
...... sve se ponavlja, kocenje .... kocenje ..... i avion se jedva
zaustavlja da ne probije zastitnu ogradu na kraju piste.
Sada znamo da je nesto ozbiljno u pitanju i
da smo sretni sto ipak nismo poletjeli.
Vratili su nas na start, iskrcali iz aviona,
pa smo nakon dva sata otputovali drugim avionom.
Nikada nisam saznao sta je bilo u pitanju kod
prvog aviona, ali sam stekao i takvo jedno iskustvo.
|
|
''Milane, sta
je to?''
Proljece 1972 god. FK ''Zeljeznicar'' igra u
Nisu prvenstvenu utakmicu sa ''Radnickim''. Svaki bod vazan nam je kao kuca,
jer smo prvi na tabeli i zelimo postati prvaci. Utakmica je tvrda, bez mnogo
sansi, ali u prvom poluvremenu mi postizemo prvi gol.
Kako su klupe sa trenerima i rezervnim igracima
jedna pored druge na nekoliko metara udaljenosti cujemo trenera ''Radnickog'' Varagica kako dovikuje nasem
treneru ''Milane, sta je to?''. Ovaj suti i ne odgovara, te brzo na kraju
poluvremena odlazi u svlacionicu.
Znali smo da se nesto dogadja!?
Drugo poluvrijeme odigrali smo jos bolje i
postigli drugi gol, te pobijedili.
Cijelo vrijeme Varagic se obracao nasem
treneru, pitajuci ga ''Milane, sta je to?''. Odgovor nije nikada dobio.
Na kraju je ostala neka sjena i cudna tajna oko ove
utakmice. Mozda!?
|
|
|
|
|
|
|
|
