STRANKE

ISTINA I DOKAZI

SVJEDOCI

NOVINSKI ČLANCI

"Ma ljudi, jel' to moguće?" čuvena je rečenica koju je izrekao legendarni sportski komentator Mladen Delić u TV prijenosu dramatične utakmice za odlazak na svjetsko prvenstvo između reprezentacija SFRJ i Bugarske u trenutku kada je u posljednjim sekundama utakmice lijevi bek Radanović postigao pobjedonosni gol.

Ova rečenica je postala simbol za iskazivanje oduševljenja i pozitivne emocije, ali je ja (Željko Rodić) ovdje koristim u negativnom smislu, izražavajući moje zgražavanje sa bezobzirnim sudskim mahinacijama u hrvatskom pravosuđu čija sam ja postao žrtva.

OTIMANJE POSLOVNOG PROSTORA

I. proces

1998. godine protiv mene (Željko Rodić) je tužitelj Vego Mirko podnio lažnu tužbu (sa ciljem: otimanje mog poslovnog objekta u Belom Manastiru), a u namještenom sudskom procesu P-419/98 sve je završilo nevjerovatnom i tragikomičnom presudom u korist tužitelja, a protiv mene i na moju štetu.

Sve to se je odvijalo odmah nakon završetka procesa mirne reintegracije Baranje u društveno-pravni poredak Hrvatske, u vremenu poslijeratne histerije, revanšizma i izrazitog nacional-šovinizma, a glavni akteri ove sudske farse bili su tužitelj Vego Mirko i Širic Željko iz Osijeka, te sudac Damir Kedmenec iz Općinskog suda Beli Manastir uz podršku pojedinih lokalnih ekstremno-desničarskih političara.

Županijski sud u Osijeku je tada ekspresno potvrdio ovu presudu i doveo me u situaciju da se moj lokal tri puta našao na dražbi za prodaju zbog pokrenute Ovrhe od strane tužitelja.

Tek tada sam prvi put angažirao odvjetnika i objavio ovaj slučaj na mojim internet stranicama www.zerodic.com.

2002. godine je Vrhovni sud Hrvatske prihvatio moj Zahtjev za reviziju i očekivano je poništio sramne Presude Općinskog suda - Beli Manastir i Županijskog suda - Osijek, te je predmet vratio na ponovni postupak prvostepenom sudu u Belom Manastiru.

II. proces

U toku 2003. i 2004. godine ponovljen je sudski postupak P-206/03, opet pred sucem Kedmencem, u mučnoj atmosferi, jer se njegov stav nije promijenio, tj. pokazivao je i dalje otvorenu pristrasnost u korist tužitelja.

Moj zahtjev za izuzeće ovog suca predsjednik suda Zlatko Kajtar je neopravdano odbio.

Sudac Kedmenec je odbio sve moje dokazne prijedloge za saslušanjem novih relevantnih svjedoka i onemogučio me je da ispitam tužitelja kako bih jednostavno i direktno razotkrio sve njegove laži. Sudac Kedmenec je opet prihvatio samo golu izjavu tužitelja, bez čvrstih dokaza, tj. njegove bezočne laži, a odbacio je sve moje pismene dokaze i izjave svih relevantnih svjedoka kojima su potpuno pobijene laži tužitelja. Kako sam od suca i suprotne strane bio ometan, prekidan i provociran kod davanja izjave pripremio sam i priložio veoma detaljnu  pismenu Izjavu  sa čvrstim  pismenim dokazima  koji raskrinkavaju lažnu tužbu, ali je i to sudac potpuno ignorirao.

Dana 07.10.2004. god. sudac Kedmenec je donio novu (tj. staru) Presudu, a koju je Vrhovni sud već bio prethodno poništio.

Na ovakvu presudu uputio sam opet Žalbu Županijskom sudu u Osijeku.

Čekajuci rješenje moje žalbe, nakon mojih brojnih e-mail pritužbi na rad i ponašanje suca Kedmenca, Ministarstvo pravosuđa RH je zatražilo od predsjednik Suda u B. Manastiru Zlatka Kajtara da ispita moje pritužbe. Kajtar im je odgovorio da je suđenje bilo korektno i po zakonu (!?), a od od Državnog odvjetništva je čak zatražio moj kazneni progon zbog navodnog blaćenja suca Kedmenca putem Interneta. 

Takve prijetnje Kajtara, nisu i neće me spriječiti da iznosim istinu, te da ukazujem na korupciju i diskriminaciju u ovom sudu.

Ovo je u mom slučaju apsolutno organizirani kriminal u kome učestvuju sve strukture drustva.

Nevjerovatno, Općinski sud u Belom Manastiru više liči na instituciju srednjevjekovne Inkvizicije nego na pravosuđe jedne suvremene i civilizirane države!?

Dana 15.12.2005. god. Županijski sud u Osijeku je poništio presudu suca Kedmenca (drugi put) i opet mu je vratio predmet na ponovno suđenje.

III. proces

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, zatražio sam drugi put izuzeće suca Kedmenca i cijelog Općinskog suda u Belom Manastiru i predložio sam nastavak sudskog postupka u najbližem sudu, tj. Općinskom sudu u Osijeku.

Taj moj zahtjev je sudac Kedmenec odbio, pa se od 5.4.2007. god. i treći put ponavljao postupak u istom sudu i kod istog sudije.

Ovaj put ipak su saslušani neki novi svjedoci koji su potvrdili istinitost mojih navoda i demantirali navode iz lažne tužbe.

Priložio sam opet (uvezano) još 82 izuzetno važna pismena dokaza kojima sam dokazao istinu, pa sam vjerovao da je ovoj sudskoj farsi konačno došao kraj i da se ovaj put istina ne može nikako zaobići.

Ali, dana 05.07.2007. god. sudac Kedmenec je donio i treći put opet istu (staru) presudu.

Sudac je i u ovoj presudi u obrazloženju sve učinio da prikrije moje dokaze, pa tako najvažnije dokaze niti ne spominje ili kaže općenito da priloženi dokazi navodno nemaju veze sa predmetom (a upravo su to izuzetno važni i čvrsti dokazi koji pobijaju tužbu), te konstruira i manipulira sa izjavama svjedoka, gdje dolazi čak i u kontradikciju, a kod nekih pismenih dokaza vadi riječi iz konteksta i daje im potpuno krivi smisao u korist tužitelja itd.

Sudac Kedmenec je svjesno svojim destruktivnim postupcima i neskrivenom pristrasnošću onemogućavao da se utvrdi pravo činjenicno stanje i istina, učinio je bitne povrede parničnog postupka, te je pogrešno primjenio materijalno pravo.

Takvim neljudskim i diskriminatorskim odnosom sudac Kedmenec je u toku procesa teško narušio zdravlje i egzistenciju članova moje porodice, te nam je istovremeno nanio nenadoknadivu materijalnu štetu.