Na upit punomocnika tuzitelja tuzenik dodaje da je tuzitelj u lokal ulozio svojih 25.000 DEM, a isto toliko je ulozio i tuzenik.

Na daljnji upit tuzenik dodaje da je istekao prvi ugovor o ortakluku s tuziteljem, da se radilo o bespovratnim sredstvima, pa je stoga on ponudio tuzitelju sasvim novu ponudu za ortakluk. Sto se tice potvrde koju je tuzenik pisao prilikom preuzimanja ortakluka izmedju Sabelje i tuzitelja tu potvrdu tuzenik nema, ali je tuzitelj sam rekao da je on negdje ima. U vrijeme ortakluka tuzitelj nije bio prijavljen kao radnik u Faraonu, dok je Vinko Sabelja za vrijeme svog ortakluka bio prijavljen kao radnik u Faraonu.

Punomocnik tuzitelja stavlja primjedbu da je netocan navod da u Faraonu prije rata nisu bili poker aparati tuzitelja. Upravo obrnuto tuzitelj je imao obrtnicu za bavljenje ovom djelatnoscu.

Tuzenik prilaze u spis svoju pismenu izjavu od 9.11.1999 te presliku kupoprodajnog ugovora od 16.12.1983, rjesenje Opcinskog komiteta za privredu, suca za prekrsaje, dopis glavnom uredniku Vecernjeg lista, ugovora o posredovanju, odluku o zasnivanju radnog odnosa, sudskih zapisnika, nalaza vjestaka, popis ukradenih stvari, obavijest o privremenoj obustavi obrta od 20.01.1998 god.

Prilazem u spis dokumentaciju koja sadrzi 82 dokumenta, a jedan primjerak toga urucuje se i punomocniku tuzitelja.

Kada sam kupio kucu u B.Manastiru preuredio sam je i otvorio lokal. Namjeravao sam prosiriti prostor pa sam dogradio i objekat za diskoteku i radove sam zavrsio do ''pod krov''. U toj izgradnji odstupio sam od projekta pa mi je inspekcija jedno vrijeme i zabranila daljnje radove. Nisam imao dovoljno sredstava za unutarnje uredjenje, pa kako sam bio dobar sa tuziteljem, jer sam ga vozio za Osijek, buduci da on nije imao automobil, rekao sam da trebam ortaka za te radove. Rekao sam mu da mi za to treba 10.000-15.000 DEM, a tuzitelj mi je rekao da njemu ponudim taj ortakluk. Ja sam tada rekao da nudim da za svakih ulozenih 5.000 DEM radimo zajedno godinu dana i dobit dijelimo pola-pola. Nakon toga bi prestala nasa suradnja i nitko nikome nista ne duguje, osim ako se kasnije ne dogovorimo drugacije. Na temelju toga naseg dogovora tuzitelj je doveo Sirica, koga ja tada nisam ni poznavao. Njihova ulaganja u uredjenje lokala dosegla su 25.000 DEM i ja sam rekao da je sada dosta, jer je to 5 godina naseg zajednickog rada i ja vise ne zelim. Lokal je do tada bio solidno uredjen te je i otvoren. Lokal je otvoren pod okriljem OTP-a. Medjutim, problem nam je bio radno vrijeme jer je disko bar smio raditi samo do 22 sata. Zbog prekoracenja radnog vremena OTP je platio nekoliko kazni. Kao razlog zbog cega nismo mogli dobiti dulje radno vrijeme bilo je to sto se desilo nekoliko ruznih stvari. Naime, spomenuti Siric je u 12 mjesecu 1988 god uhapsen i to je ostavilo los dojam na nase goste te je smanjena posjeta. Nakon toga Siric je sudjelovao u nekoliko tuca, a kada je Siric pretukao jednog gosta uhapseni smo i on i ja. Zbog svega toga OTP je 24.11.1989 god zatvorio lokal, a ja sam dobio otkaz. Kako lokal nije radio, ja sam ga dao na prodaju 08.01.1990 god. Buduci da je do zatvaranja lokal radio godinu dana, ostalo nam je za odraditi jos 4 god. Ja sam mislio od prodaje lokala isplatiti tuzitelju preostalih 20.000 DEM, a s tim su se slozili i Vego i Siric. Medjutim, lokal nisam uspio prodati pa tuzitelju nisam niti vratio tih 20.000 DEM. Negdje u 4. ili 5. mjesecu 1990 god meni je dosao Vinko Sabelja i rekao da zeli iznajmiti moj lokal. Medjutim, ja sam mu rekao da je lokal na prodaju, a ne za iznajmljivanje te napomenuo da imam i ortake. Kada je Sabelja drugi put dosao meni rekao mi je da je zainteresiran za ortastvo. Tada su tuzitelj i Siric za preostale tri godine rada, buduci da je 6 mjeseci lokal vec bio zatvoren zatrazili od Sabelje 30.000 DEM. Sabelja je kod sebe imao 20.000 DEM pa im je dao taj novac, a preostalih 10.000 DEM je trebao dati za godinu dana. Sabelja je trazio i potvrdu za ovu isplatu pa sam ja otkucao na pisacoj masini potvrdu u kojoj je stajalo kako su tuzitelj Vego i Siric isplaceni iz ortastva, a da na njihovo mjesto stupa Vinko Sabelja. Tu potvrdu smo potpisali Vego, Sabelja i ja, a Siric i Gizela Drobina su je potpisali kao svjedoci. Spomenuta Gizela je bila tada Sabeljina djevojka. Isplata je izvrsena u restoranu Palas u Osijeku u Vilsonovoj ulici. Spomenutu potvrdu ja sam pisao u svome stanu, pa sam napustio Palas, otisao u stan i napisao tu potvrdu. Ta potvrda je napisana i potpisana u tri primjerka i dobili smo je tuzitelj, Sabelja i ja. Spomenuta potvrda je ostala u mom lokalu i nestala je u ratu. Sabelji je za vrijeme rata izgorjela kuca pa tako i potvrda, a imam saznanja da tuzitelj ima tu potvrdu. Napominjem da su ovi dokumenti koje sam danas predocio sudu bili u mom stanu u Osijeku dok je spomenuta potvrda ostala u lokalu u B.Manastiru. Kad nam je Sabelja postao ortak lokal je zapoceo i sa radom 01.06.1990 god, kada je moja supruga otvorila lokal kao obrt. Naime, kada su u opcini culi da sam promijenio ortake dobio sam i dozvolu za rad lokala, a odobreno mi je i radno vrijeme od 09 - 01 sati. Lokal je radio svaki dan jer smo u lokalu imali i poker aparate. Kako je lokal jako dobro radio, ja sam dao otkaz u Saponiji, pa me je supruga zaposlila u Faraonu. Lokal je tako radio do 20.08.1991 god. Nakon ovoga rata ja sam ostao u dobrim odnosima sa tuziteljem iako smo se poslovno razisli. Kada se moglo u Osijek, kada je UNPROFOR otvorio punkt, ja sam otisao u Osijek i nasao tuzitelja u lokalu Sirica. Razgovarali smo ali nitko nije spominjao lokal. Tuzitelj je dolazio u Baranju jer je radio u osiguranju pa je tako dolazio i u lokal. Ja sam cekao Vinka da se s njim dogovorim oko nase daljnje suradnje, jer je prema nasem dogovoru ostalo jos 2 god zajednickog rada. Naime, iako je vremenski proslo ugovoreno vrijeme mi nismo odradili zadnje dvije godine i ja sam zelio da se to posteno rijesi. Medjutim, tuzitelj mi je rekao kako Vinko ne moze doci u Hrvatsku, kako je za vrijeme rata naoruzavao Srbe te mi je rekao kako on zeli biti sa mnom ortak. Ja sam mu rekao da sa Vinkom mora rijesiti preostali dug od 10.000 DEM. Medjutim, Sabelja se nije htio vracati u Baranju, ali je bio za to da ja nastavim raditi s Vegom, s tim da mu Vego isplati 10.000 DEM. U to vrijeme dobivao sam pretnje da ce mi lokal biti zapaljen, pa sam bio prisiljen lokal zatvoriti 17.01.1998 god. Tuzitelj je imao nekakvu grupu ljudi koje je naoruzane slao k meni i jednom prigodom su oni razgovarali telefonom s tuziteljem i zvali ga da dodje u lokal, a kada nije htio doci, oni su shvatili da ih tuzitelj laze. I nakon toga sam se nastavio druziti s tuziteljem ali sam bio oprezniji. Nekako u 4.mjesecu 1998 god dobio sam od suda tuzbu koja je podnesena 25 dana ranije, ali cijelo to vrijeme tuzitelj nije nista pricao o tuzbi. Tuziteljevo objasnjenje za ovu tuzbu je bilo da je to napravio sami radi toga da me spasi od Bandova s kojim sam imao probleme. Kako sam htio ponovo raditi, pa sam ponovo probao arzgovarati s tuziteljem te sam dao i pisani prijedlog o daljnjoj suradnji. U taj prijedlog sam svasta nabacao, buduci da nisam pravnik, ali sam i u tome prijedlogu naveo da se treba rijesiti neistinita tuzba, treba se rijesiti poslovni odnos sa Sabeljom, treba sanirati stetu u lokalu, dogovoriti se oko kontinuiteta ortakluka. Medjutim, tuzitelj nije htio povuci spomenutu tuzbu, nudio mi je 500 DEM mjesecno za novo ortastvo, ali sve bez potpisivanja ugovora. Ja takvu ponudu nisam htio prihvatiti.

Na upit punomocnika tuzitelja je li mu tuzitelj doveo kupce 1998 god, koji su nudili cijenu od 400.000 DEM, tuzenik odgovara da mu tuzitelj nikada nije doveo kupce. Na daljnji upit je li uz Sirica i njega ikad hapsen i tuzitelj, odgovara da ne zna. Na daljnji upit je li sa Sabeljom imao ugovor o ortakluku i zakupu odgovara da nije imao. Dodaje da je sa Sabeljom u 3.mjesecu 1991 god zakljucen formalan ugovor o radnom odnosu samo radi radnog staza. Ponavlja da je Sabelja radio kao ortak od 01.06.1990 god, ali je ugovor o radu zakljucen tek 15.03.1991 god. Na daljnji upit ponavlja da je Siric bio tuziteljev ortak, a on ne zna njihov medjusobni dogovor. Na upit punomocnika tuzitelja zbog cega bi mu tuzitelj nudio 500 DEM mjesecno, odgovara da je on to nudio za njegov novi ortakluk jer je kao ortak i on trebao nesto uloziti.

Nakon toga punomocnik tuzitelja daje tuzeniku na uvid prijedlog za rjesenje spora od 20.05.1998 god i tuzenik potvrdjuje da je to prijedlog koji je on poslao Vegi.

Punomocnik tuzitelja stavlja primjedbu na iskaz svjedoka, a posebice na ime spominjanja Bandova glede odnosa stranaka, te slanja naoruzanih ljudi u lokal tuzenika. Prilikom prvog saslusanja tuzenik je priznao da je tuzitelj kupio hrastovinu. Nadalje iskaz tuzenika je suprotan i glede vremena kada se susreo s tuziteljem. Nadalje stavlja primjedbu da se iz danas predocene dokumentacije ne moze nista iscitati sto bi bilo u vezi sa ovom parnicom. Tuzitelj nije nikada osporavao da su tuzenici vlasnici toga lokala. Nadalje ugovor o radu koji je Sabelja sklopio sa Gordanom Rodic potvrdjuje da Sabelja nije bio nikakav ortak vec konobar. Netocne su i tvrdnje tuzenika oko raskida ortakluka s tuziteljem, a sto potvrdjuje i prijedlog za rjesenje spora koji je tuzenik uputio tuzitelju 1998 god.

Na ove primjedbe tuzenik izjavljuje da nije sporno da je tuzitelj ulagao u Farao, ali je sporan iznos toga ulaganja. Sto se tice spomenute hrastovine dodaje da su u lokal ugradjene samo ''lajsne'' na sanku i to u kolicini od 0,2 m3. Preostala hrastovina je ugradjena u montazni objekat kod stadiona NK Osijek, koji su tuzitelj i Siric otvarali.